Razvoj digitalnih tehnologija u posljednja dva desetljeća značajno je transformirao način na koji mladi komuniciraju, grade identitet i socijaliziraju se. Internet je prerastao svoju inicijalnu funkciju informacijske mreže i postao prostor intenzivne proizvodnje značenja, normi i obrazaca ponašanja. U takvom kontekstu pojavljuju se fenomeni koji brišu granice između stvarnog i virtualnog svijeta, među kojima se posebno ističe „happy slapping“ – oblik nasilja koji uključuje fizički napad, njegovo snimanje i distribuciju putem digitalnih platformi. Istodobno, digitalni prostor postaje mjesto nastanka novih oblika folklora, od memova i viralnih izazova do online supkultura, koji oblikuju percepciju stvarnosti, uključujući i percepciju nasilja.
„Happy slapping“ predstavlja specifičan hibridni oblik nasilja koji kombinira elemente tradicionalnog vršnjačkog nasilja i kibernetičkog nasilja. Njegova ključna karakteristika nije samo čin nasilja, već činjenica da se nasilje snima i dijeli, čime se transformira u trajni digitalni artefakt. Time se nasilje više ne može promatrati kao izolirani događaj, već kao proces koji se nastavlja u virtualnom prostoru. Žrtve su izložene višestrukoj viktimizaciji, ne samo kroz inicijalni napad, već i kroz kontinuirano dijeljenje, komentiranje i ponovno gledanje snimke, što značajno produbljuje emocionalne i psihološke posljedice (Chant i sur., 2012; Powell, 2009). Dodatni problem predstavlja sama terminologija. Naziv „happy slapping“ implicira element zabave i bezazlenosti, čime se umanjuje ozbiljnost nasilja i normalizira agresivno ponašanje. Kao i u drugim primjerima jezične trivializacije nasilja, takav diskurs smanjuje percepciju odgovornosti i rizika kod počinitelja te doprinosi društvenoj toleranciji prema nasilju.
Iako se u javnom diskursu ovakvi oblici ponašanja često objašnjavaju dosadom ili nepromišljenošću mladih, istraživanja upućuju na znatno kompleksnije motivacijske obrasce. Među ključnim motivima ističu se potraga za uzbuđenjem, želja za stjecanjem statusa i popularnosti među vršnjacima, potreba za vidljivošću u digitalnom prostoru te osjećaj opravdanosti vlastitih postupaka (Bennett i Brookman, 2008; Smith i sur., 2008). Posebno je važna uloga publike, jer bez gledatelja, dijeljenja i komentara ovakav oblik nasilja gubi svoju društvenu funkciju. Time se briše jasna granica između počinitelja i promatrača, budući da i oni koji pasivno konzumiraju ili aktivno šire sadržaj sudjeluju u održavanju i legitimaciji nasilja.
U tom smislu, „happy slapping“ može se promatrati kao dio šire digitalne kulture koja potiče stvaranje i dijeljenje sadržaja. Internet, kao suvremeni prostor digitalnog folklora, omogućuje brzu i globalnu distribuciju narativa, običaja i obrazaca ponašanja. Kao što su folkloristi ranije predvidjeli, folklor se uspješno prilagodio digitalnom okruženju, no istodobno su nastali i novi oblici, poput memova, viralnih izazova i online supkultura, koji aktivno oblikuju ponašanje korisnika (Blank, 2013; Tolbert, 2016). U takvom okruženju nasilje može biti reinterpretirano kao performans ili oblik zabave, što dodatno zamagljuje granice između prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja. Posebno zabrinjava činjenica da digitalna kultura vidljivosti nagrađuje šokantne i ekstremne sadržaje. Algoritamska logika društvenih mreža favorizira sadržaj koji izaziva reakcije, a nasilje često generira upravo takve reakcije. Time se stvara okruženje u kojem nasilje postaje sredstvo za postizanje društvene vidljivosti i priznanja.
Istraživanja također ukazuju na rodne razlike u percepciji i sudjelovanju u ovakvim oblicima nasilja. Mladići su skloniji aktivnom sudjelovanju i konzumaciji nasilnog sadržaja, često ga povezujući s dokazivanjem snage i statusa, dok djevojke češće izražavaju nelagodu i odbijanje, iako su također izložene takvim sadržajima. Ove razlike odražavaju šire društvene obrasce socijalizacije i rodne norme koje oblikuju ponašanje u digitalnom prostoru. Posljedice „happy slappinga“ za žrtve su višestruke i dugotrajne. Uz fizičke ozljede, žrtve često doživljavaju sram, anksioznost, gubitak kontrole i trajnu stigmatizaciju, osobito zbog činjenice da se sadržaj može neograničeno širiti i ponovno pojavljivati. Za razliku od počinitelja, koji u određenim slučajevima snose pravne posljedice, promatrači i distributeri sadržaja rijetko se suočavaju s odgovornošću, što dodatno doprinosi normalizaciji nasilja.
S obzirom na kompleksnost fenomena, prevencija zahtijeva višerazinski pristup koji uključuje obitelj, obrazovni sustav, medije i šire društvo. Ključno je razvijati digitalnu pismenost, empatiju i osjećaj odgovornosti kod mladih, ali i jasno definirati društvene i pravne granice prihvatljivog ponašanja. Iako škole ne potiču nasilje, često ne reagiraju dovoljno sustavno i pravovremeno, što ukazuje na potrebu za jačanjem preventivnih programa i institucionalnih odgovora.
Zaključno, „happy slapping“ nije izolirani devijantni čin, već simptom šire transformacije društva u digitalnom dobu. On pokazuje kako se nasilje može integrirati u kulturu zabave i vidljivosti, potpomognuto tehnologijom i društvenim normama. Razumijevanje ovog fenomena zahtijeva interdisciplinarni pristup koji povezuje psihologiju, kriminologiju, medijske studije i sociologiju. Tek kroz takvo integrirano razumijevanje moguće je razviti učinkovite strategije prevencije i intervencije u suvremenom digitalnom okruženju.
Literatura
Bennett, T., & Brookman, F. (2008). Violent street crime: Making sense of seemingly senseless acts. International Review of Law, Computers & Technology, 22(1–2), 171–180.
Blank, T. J. (2013). Folk culture in the digital age: The emergent dynamics of human interaction. Utah State University Press.
Chant, S., Khader, M., Ang, J., Tan, E., Khoo, K., & Chin, J. (2012). Understanding ‘happy slapping’. International Journal of Police Science & Management, 14(1), 42–57.
Powell, A. (2009). Configuring consent: Emerging technologies, unauthorised sexual images and sexual assault. Australian & New Zealand Journal of Criminology, 42(1), 77–95.
Smith, P. K., Mahdavi, J., Carvalho, M., Fisher, S., Russell, S., & Tippett, N. (2008). Cyberbullying: Its nature and impact in secondary school pupils. Journal of Child Psychology and Psychiatry, 49(4), 376–385.
de Seta, G. (2019). Digital folklore. U J. Hunsinger, L. Klastrup, & M. M. Allen (ur.), Second International Handbook of Internet Research. Springer. https://doi.org/10.1007/978-94-024-1202-4_36-1
Powered by A1