Razlozi ne prijavljivanja nasilja na internetu često leže u strahu od samog zlostavljača, ali tu je često prisutan i sram. Žrtve se mogu bojati osvete i strahovati od toga da će situacija postati još gorom ukoliko prijave nasilje. Mogu se sramiti zbog toga što se nisu uspjeli zauzeti za sebe, može ih biti strah kako im nitko neće vjerovati, kako će samo uznemiriti druge te kako se ništa neće promijeniti. Žrtvu elektroničkog nasilja važno je osvijestiti o tome kako je prvi korak koji može napraviti kako bi nasilje prestalo povjeravanje osobi od povjerenja i prijava nasilja. Elektroničko nasilje može se događati u bilo koje doba dana ili noći i od njega je teško pobjeći, stoga je iznimno važno reagirati, prijaviti i obratiti se nekome za pomoć. Žrtvi je važno naglasiti kako ona nije kriva što je doživjela nasilje te kako nema razloga za sram, pružiti joj podršku i pomoć. Osim toga, zlostavljači često imaju više žrtava, te je žrtvi dobro naglasiti da prijavom može spasiti mnoge potencijalne buduće žrtve, a na taj način i ohrabriti druge žrtve elektroničkog nasilja da i one reagiraju i povjere se nekome.
Iako neki promatrači nasilja mogu osjećati sažaljenje prema žrtvama, ti osjećaji se nažalost ponekad ne pretvore u akciju, odnosno ne dogodi se nikakva reakcija. To može biti iz straha da bi svojom reakcijom samo pojačali bijes zlostavljača ili da bi čak oni mogli postati sljedećim žrtvama, ali i iz straha da će biti označeni kao „cinkaroši“, osobito kada se radi o djeci i mladima koji se mogu bojati da će biti izbačeni iz društva. Djeca i mladi ponekad neka nasilnička ponašanja ne smatraju nasiljem, a ponekad smatraju i da je žrtva sama odgovorna za nasilje. Neka djeca znaju reći da njih ne uznemiravaju neki oblici nasilja na internetu, na primjer vrijeđanje u komentarima, no važno je naglasiti im kako postoje osobe koje se teže nose s takvim situacijama, kako to uvelike može utjecati na kvalitetu njihovih života te kako mogu imati brojne posljedice, poput depresije i samoozljeđivanja. Često se dogodi i difuzija odgovornosti, odnosno mišljenje kako ne moram ja reagirati, nego će netko drugi to učiniti. Olweus je u svom konceptualnom modelu „Krug nasilja“ objasnio kako postoje takozvani mogući branitelji koji ne vole nasilništvo i misle da treba pomoći žrtvama, ali to ne čine. Također, objašnjava i kako postoje neangažirani promatrači koji promatraju što se događa, ali misle kako se njih to ne tiče i ne zauzimaju neko stajalište. Što se tiče ohrabrivanja i poticanja promatrača nasilja na reakciju, važno je objasniti im da svi mi imamo odgovornost prema svojoj zajednici i da ukoliko svi šutimo i ne reagiramo, ne možemo učiniti internet sigurnim mjestom niti zaustaviti nasilje i pomoći ljudima oko nas. Također je važno objasniti im kakve sve posljedice žrtve elektroničkog nasilja mogu imati i koliko to ozbiljno može biti, te kako su oni ti koji im mogu pomoći. Uvijek je dobro i spomenuti neke pozitivne primjere prijava nasilja koje su rezultirale zaštitom žrtava i spriječile daljnje nasilje. Važno je općenito s djecom i mladima raditi na razvoju empatije, ali isto tako je važno i naučiti djecu i mlade kako prepoznati nasilje i kako ga prijaviti. Dobro je potaknuti osobu da razmisli o tome kako bi se ona sama osjećala da se nađe u ulozi žrtve, te u školama i zajednici poticati stvaranje sigurnog okruženja. Svatko od nas je taj koji može zaštititi sebe, ali i sve druge ljude koji mogu postati žrtvama nasilja.
Imate dodatnih pitanja o ovoj temi? Stručnjaci Centra za sigurniji Internet vam stoje na raspolaganju za sva pitanja i nedoumice na besplatnoj i anonimnoj liniji Centra dostupnoj na broju 0800 606 606, svaki radni dan od 08:00 do 16:00 sati.
Powered by A1 Hrvatska.
