Kako preživjeti i postati sretan?

tansre

Piše: Matej Čuljak, psiholog i psihoterapeut

Potaknut aktualnim događajima oko planetarno popularne serije „Squid game“, koja je po meni hibridni nastavak serijala poznatog kao „Slagalica strave“, odlučio sam istražiti što je to što privlači toliki broj gledatelja. Dok je u „Slagalici strave“ glavni cilj bio preživjeti na bilo koji način, „Squid game“ podiže ljestvicu i, uz već spomenutu potrebu za preživljavanjem, uvodi jedan novi element – bogatu nagradu osobi koja zadnja ostane na životu. Dok smo u Slagalici gledali Jigsawa, koji stvara mračne scenarije u kojima se za svoj život moraju boriti oni za koje on smatra da nisu svjesni svojih grijeha i da se moraju iskupiti, u Squid gameu je kao glavna protagonistica stavljena ženska lutkica koja natjecatelje dočekuje u prostorima koji jako podsjećaju na dječja igrališta. Jako puno truda je uloženo kako bi se igra prikazala kao dječja igra u parku u kombinaciji sa strahom, misterioznošću, izopačenošću i krvoprolićem.

Nisam bio siguran koliko su ovoj seriji izložena djeca, obzirom da ima scena od kojih se i odrasli gledatelji osjećaju nelagodno. Čim sam to spomenuo vlastitoj djeci, starijoj kćeri od 11 godina i sinu od 6 godina, oboje su počeli nabrajati prijatelje koji su bili izloženi seriji i koji njima prepričavaju što se u seriji događa. Koliko je to primjeren sadržaj za djecu koja su do jučer gledala Vuka i sedam kozlića gdje je vuk bio negativac a kozlići su se držali skupa, da bi danas vuk upravljao igrom, a kozlići se sami međusobno ubijali zbog nagrade? Koliko je to tek izvrnuto-obrnuto u dječjoj glavi? Kritičko mišljenje koje mi odrasli imamo govori nam da su neke stvari moguće isključivo u serijama, filmovima ili igricama. Ako nam i padne kakva ideja koja nije primjerena, sagledat ćemo dalekosežne posljedice i minimalno dvaput promisliti hoćemo li se upustiti u tako nešto. Pitanje je kako na sve to gledaju djeca koja nemaju razvijeno kritičko mišljenje. Vide li i oni tu dalekosežnost svojih postupaka? Sjetimo se samo, ne tako davno, da je glavna igrica u pogledu izazova bila samoubilačka igra „Plavi kit“, koja potiče mlade da tijekom 50 dana rješavaju razne izazove, a posljednji dan dobiju nalog svojeg mentora da si oduzmu život. Koliko je bilo roditelja koji za takvo nešto uopće nisu znali? Da im dijete igra igricu izazova koja može rezultirati samoubojstvom?

Djeca su po prirodi vrlo znatiželjna, no teško im ide dio kada odraslima trebaju priznati na vrijeme da imaju problem. Često upadaju u probleme zbog nedovoljnog znanja o sigurnosti na internetu, a nakon toga ih strah od posljedica može spriječiti u tome da priznaju roditeljima dok problem ne postane prevelik. Ovdje se posebno vidi imaju li djeca i roditelji dobro izgrađen odnos ili ne. Počiva li odnos na puno ljubavi i razumijevanja s dozom primjerene i potrebne kontrole ili je odnos više prijateljski bez postavljenih granica. Ako ste do sada bili odsutan roditelj, koji se nije previše bavio svojom djecom, iluzorno je očekivati da će djeca kada upadnu u probleme dotrčati baš vama za savjet. Posebna kategorija utjecaja je pritisak vršnjaka koji je izražen u adolescenciji kada oni izgrađuju svoj ugled u društvu te to može utjecati na odluku o sudjelovanju u raznim izazovima.

Koliko god vi željeli vjerovati svojoj djeci, ona nikad nisu prestara za nadzor. Imajte na umu da stalno potičete djecu da imaju slobodu da vam se povjere i kažu što ih tišti, odnosno dajte im jasnu poruku da ćete biti uz njih bez obzira na to što se događa.

Današnji roditelji ni sami možda nisu svjesni da su kupnjom pametnog telefona svoju djecu pustili na internet s jako malo zaštite i općenito edukacije o prednostima i još većim opasnostima on-line života. Ne znam koliko je roditelja uopće svjesno da je moguće promijeniti skin na aplikaciji? Odnosno da aplikacija koja izgleda kao Youtube može biti bilo koja druga aplikacija. S aplikacijama za roditeljsku zaštitu roditelji su mislili ograničiti djeci vrijeme provedeno na mobitelu i sadržaj koji se pretražuje. U realnosti je to samo još jedna zabrana koja djecu motivira da ju zaobiđu. I što napraviti kada dijete to uspije, a uspjet će sigurno. Čestitajte mu na domišljatosti, upornosti i volji, no nakon toga stavite mobitel pod ključ na nekoliko dana. Čestitkom želimo ohrabriti dijete da i dalje razvija svoje vještine rješavanja problema („problem solving skills“) dok zabranom korištenja želimo dati do znanja da je svoje resurse iskoristilo na krivi način. Današnji mladi provode jako puno vremena pred ekranima igrajući igrice i gubeći doticaj s realnošću, uslijed čega im normalan život počinje biti spor, dosadan, bez akcije. Igrajući igre, prelazeći nivoe, djeca podižu razinu hormona sreće i ulaze u začarani krug usrećivanja samih sebe igrajući igrice – razvijaju ovisnost. Što napraviti kada nam treba jača „doza“? Kada nam ova razina igranja igrica više nije dovoljna da bi nas usrećila? Moramo posegnuti za nečim jačim, nečim što će nas ponovno vratiti u život. Koji je bolji način vraćanja u život od plesa po rubu smrti i preživljavanja još jednog izazova? Ipak, svakim preživljenim izazovom sve smo bliže obećanoj nagradi. Na svu sreću, postoji izlaz iz te začarane spirale, no ono što djeca trebaju jest alternativa. Alternativa svemu onome što ih privlači, što ih mami, što im pokušava reći da danas jesi, sutra nisi i da je bolje ići linijom manjeg otpora. Djeca trebaju angažirane i mudre roditelje, koji će znati kada pustiti dijete da istražuje, a kada im uvesti policijski sat.

Kako da djeca vjeruju da vaši savjeti vode prema sreći ako vas ne vide sretnima? Najjači autoritet roditelja jest zadovoljstvo svojim životom. Ako vas ne vide opuštene, nasmiješene, ponekad bezbrižne i neozbiljne – djeca zaključe da vam je život naporan. I da će, slušajući vaše savjete, završiti kao vi, bez osmijeha. Zato odbijaju vaš savjet i u međuvremenu rade ono što ih veseli, crtaju stripove, igraju igrice. Jer im se čini da bi put do sreće trebao biti veseo.“  (Radojka Sućeska Ligutić)