U svojim dosadašnjim člancima često se pozivam na to da bi današnji roditelji trebali biti više prisutni u životima svoje djece, te više angažirani u pogledu davanja sebe djeci na raspolaganje. Ispostavilo se, međutim, da čitatelji nisu sigurni što ti pojmovi stvarno znače, odnosno kako bi se točno roditelji koje ja opisujem trebali ponašati. Tako da ovaj članak posvećujem temi angažiranog i prisutnog roditeljstva.
Za početak moram napomenuti kako o roditeljstvu pišem s profesionalne strane, kao psiholog koji radi u vrtiću i vidi, čuje sve ono što muči današnje roditelje, posljedično i njihovu djecu. Isto tako roditeljstvu pristupam i s osobne strane, budući da sam otac petoro djece, dvije djevojčice i tri dječaka, te mi se ove dvije uloge, profesionalna i osobna, često isprepliću. Sada će sigurno netko od čitatelja pretpostaviti kako je meni lako govoriti o ovim stvarima, obzirom na fakultet i edukacije koje sam prošao, te skoro 10-godišnje iskustvo rada u vrtiću. Tu mi u pomoć dolazi jedna narodna poslovica koja kaže da su u postolara često poderane cipele, odnosno da biti psiholog koji svakodnevno radi s djecom ne znači automatski biti i savršen roditelj. Nipošto. Na svojim predavanjima često kažem da nisam po ničemu bio bolji materijal za roditelja od svih ostalih, čak naprotiv, odgojila me samohrana majka.
Često sam svjedok primjedbi upućenih profesijama koje su bave odgajanjem djece, kako nisi pravi stručnjak (psiholog, pedagog, odgojitelj) ako kod kuće nisi savršen roditelj i ako ti djeca nisu dovedena u red. Je li uopće legitimno očekivati od drugih da budu savršeni u onom o čemu podučavaju da bi ih tek onda poslušali? Hoćemo li poslušati savjet odgojiteljice čija djeca imaju neke probleme? Može li netko biti dobar psiholog ako povremeno zapadne u depresiju ili se loše nosi s nekom životnom situacijom? Govori li to o njemu da je samo čovjek ili da je loš stručnjak? Ovisi o našim očekivanjima. Očekivanja puno lakše postavljamo drugima nego što ih postavljamo sebi. Prvo od drugih očekujemo da se promjene kako bi mi tek ozbiljno razmislili o promjeni. Takvi smo često i u odnosima s djecom. Zaboravljamo ono što je Mahatma Gandhi rekao, da mi budemo promjena koju želimo vidjeti u drugima. Nemojte propustiti priliku za koristan savjet neke osobe isključivo na temelju (ne)uspjeha u njihovom privatnom životu, jer ono što u očima drugoga izgleda kao neuspjeh, može biti zapravo veliki uspjeh kada ste u tuđim cipelama.
Vrlo teško ćemo naučiti djecu da peru ruku prije jela, ako ih mi ne peremo. Ako od njih zahtijevamo ono što mi sami ne radimo. Mene osobno često smeta kada roditelji dođu u vrtić i zahtijevaju od djece da kažu odgojitelju: „Dobro jutro“, a da pri tome ni sami ne kažu: „Dobro jutro“. Još jedna stvar u kojoj roditelji griješe je da djeci nude izbor koji nakon toga ne uvažavaju. Npr. pitaju dijete kada dođu po njega u vrtić: „Da li si gladan?“. Dijete na to kaže da nije, a roditelj kaže: „Uzeo sam ti kiflicu, ajde pojedi.“ Što u ovoj situaciji poručujemo djetetu? Pitamo ga, očekujemo da izrazi svoj stav/mišljenje, a nakon toga ga ne poslušamo nego radimo po svom. Nije problem ako se to rijetko dogodi, problem je kada su ovakve situacije učestale, gotovo svakodnevne. Savjet roditeljima u svim takvim situacijama je uvijek isti – ponudite djeci izbor s kojim ste i vi ok. To je kao da vas šef na poslu pita što želite i onda on napravi po svom. Kako biste se vi osjećali u toj situaciji? Kako biste se vi osjećali kada bi vas šef tako tretirao? Nemojte nuditi izbor s kojim se vi ne slažete očekujući da će djeca pročitati vaše misli. Nema čitanja misli, mada mi to često očekujemo od djece i supružnika. Čak ako bi se misli i mogle čitati, druga osoba koja čita vaše misli uvijek ima izbor – poslušati signal kojeg šaljete ili ga ignorirati. To je njihova odgovornost i mi s tim trebamo biti ok.
Za kraj ću vam ponuditi nekoliko savjeta kako roditelji mogu produbiti svoj odnos s djecom, uzetih iz priručnika „Rastimo zajedno“, koji je napisan u sklopu radionica za roditelje koje provodim u svom vrtiću. Radi se o četiri stupa roditeljstva koja su osnova svakog kvalitetnog roditeljstva.
Prvi stup je brižno roditeljstvo – on odgovara na djetetovu potrebu za ljubavlju, emocionalnom toplinom, sigurnošću, pripadanjem i prihvaćanjem. Dijete treba u roditelju imati sigurnu luku iz koje može istraživati svijet i sigurno se vratiti nazad. Ovaj stup od roditelja zahtjeva osjetljivost na poruke djeteta i primjereno odgovaranje na njih, pokazivanje topline, ljubavi, utjehe i zaštite. Bitno je održavati emocionalno pozitivno okruženje u kojem se dijete osjeća sigurno.
Drugi stup je struktura i vođenje – koji odgovaraju na djetetovu potrebu da bude sigurno, da ima predvidljivu okolinu i da se osjeća kompetentno. Strukturiran prostor je onaj u kojem je dijete zaštićeno od opasnosti koje ga mogu ugrožavati kako u vlastitom domu tako i izvan njega. Djeca vole rutinu, svakodnevni ritam kojeg se ne moramo držati kruto kao u vojsci, ali o kojem ipak vodimo računa. Ta fleksibilnost u rasporedu biva sve bitnija kako dijete odrasta. Ovaj stup se također odnosi na granice prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja, te jasno izražavanje očekivanja i objašnjavanje zahtjeva. Dijete od roditelja uči i razvija vlastite moralne vrijednosti, načine rješavanja sukoba i prosocijalna ponašanja.
Treći stup uvažavanje djeteta kao osobe – koji odgovara na potrebu i pravo djeteta da ga se vidi, čuje i poštuje kao osobu s vlastitim shvaćanjima, idejama i ljudskim dostajanstvom. To podrazumijeva posvećivanje vremena i pažnje te pokazivanje interesa za svakodnevne aktivnosti i iskustva djeteta, kako bi roditelj mogao znati što dijete (ne) voli raditi, kako se osjeća, što ga brine, plaši ili veseli. Uvažavanje djeteta kao osobe ne znači odobravanje svih djetetovih želja, već prepoznavanje, prihvaćanje i uzimanje za ozbiljno toga kako dijete doživljava sebe i neku situaciju.
Četvrti stup je osnaživanje djeteta – on odgovara na djetetu potrebu za osjećajem osobne kontrole, kompetetnosti i sposobnosti utjecaja na druge ljude i svijet oko sebe. To je roditeljska potpora razvoju djetetove autonomije. Bitno je ne ometati dijete u razvoju preuzimanja inicijative, kada se roditelj treba maknuti iz prvog plana i slijediti djetetov interes, pridružujući se nekoj aktivnosti koju dijete vodi kao pasivni suigrač. Roditelj dopušta djetetu da kreira pravila igre, odgovara na postavljena pitanja i omogućuje djetetu da doživi uspjeh ili mu pomaže nositi se s neuspjehom.
„Svaki otac treba imati na pameti da jednog dana njegovo dijete neće pratiti njegove savjete, već njegov primjer.“ (Charles Kettering)
Matej Čuljak, psiholog i psihoterapeut