Igranje videoigara danas je jedna od najčešćih aktivnosti kojom djeca i adolescenti ispunjavaju svoje slobodno vrijeme. Nove videoigre pomoću vrlo atraktivnih vizualnih i auditivnih efekata te brzog izmjenjivanja događaja i radnji potiču njihovo kontinuirano igranje. Videoigre također pružaju zadovoljstvo budući da igrače čine dijelom grupe, omogućuju razvoj bliskih odnosa s drugima te igračima pružaju veću mogućnost kontrole. Igranje videoigara može dovesti do opuštanja i ugodnih osjećaja te dopustiti bijeg od dosade, usamljenost i svakodnevnih problema. Svi ovi čimbenici međutim, potiču zloupotrebu videoigara, pogotovo u mlađim dobnim skupinama.
Što je to ovisnost o video igrama?
Činjenica da igranje može biti problematično potvrđuje i Svjetska zdravstvena organizacija, uvrštavanjem poremećaja igranja (eng. Gaming Disorder, GD) u 11. reviziju Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdravstvenih problema.
Poremećaj igranja igara definira se kao obrazac ponašanja pri igranju digitalnih ili video igara, a karakteriziran je gubitkom kontrole nad igranjem igara, davanjem sve većeg prioriteta igranju nad drugim aktivnostima do te mjere da igranje igara ometa druge interese i svakodnevne aktivnosti, te nastavljanjem igranja igara unatoč nastanku negativnih posljedica. Da bi se poremećaj igranja dijagnosticirao, obrazac ponašanja mora biti dovoljno ozbiljan da rezultira značajnim oštećenjem u osobnim, obiteljskim, društvenim, obrazovnim, profesionalnim ili drugim važnim područjima funkcioniranja unazad najmanje 12 mjeseci.
Prekomjerno igranje videoigara često dovodi do problema u međuljudskim vještinama, povećanja osjećaja usamljenosti, niskog samopouzdanja i problema mentalnog zdravlja, poput pojave simptoma anksioznosti i depresije. Također, može se pojaviti smanjenje samokontrole, socijalne izolacije i problema u ponašanju. Kod adolescenata zloupotreba videoigara je povezana s poremećajima spavanja te se mogu primijetiti česte promjene raspoloženja te stanja tjeskobe i depresije. Osim toga, takvo ponašanje može rezultirati smanjenjem pamćenja, pažnje i akademskih sposobnosti.
Koji su rizični čimbenici za razvoj ovisnosti o igranju?
Najčešće spominjani faktori koji se javljaju kao rizični čimbenici ili prediktori problematičnog igranja uključuju sociodemografska obilježja, obrasce igranja, psihopatološke simptome, samopoštovanje, motivacijske faktore te faktore na strani obitelji poput postojanja obiteljskih sukoba, slabe komunikacije s obitelji i lošeg roditeljskog nadzora.
Sociodemografski faktori
Najrizičniju skupinu za pojavu problematičnog igranja prema spolu čine muškarci, obzirom na njihovu veću participaciju u igranju općenito, ali i specifično u igranju rizičnih žanrova. Međutim, ovaj podatak nikako se ne bi trebao shvaćati kao razlog za isključivanje djevojaka iz preventivnih programa na ovu temu.
Što se tiče dobi, adolescenti predstavljaju najrizičniju dobnu skupinu za razvoj problematičnog igranja, s obzirom na svoje neurološke (razvoj prefrontalnog korteksa zaduženog za donošenje odluka i kontrolu impulsa), razvojne (stvaranje identiteta i preispitivanje autoriteta) i kulturne specifičnosti (prijelazi, odgovornosti i samostalnost).
Obrasci igranja
Problematično igranje povezano je s duljim vremenom provedenim u igranju video igara, iako samo po sebi vrijeme provedeno u igri ne predstavlja ključni prediktor problematičnog igranja. Važno je razlikovati ovisnost o igranju od prekomjernog boravka na ekranu.
Ovisnost o igranju povezana je i sa specifičnim žanrovima video igara, gdje se kao najrizičniji izdvaja MMORPG, odnosno žanar igranja uloga s masivnim brojem igrača te žanar pucačina u prvom licu.
Istraživanja su također ukazala i na opasnost žanra strategija u stvarnom vremenu i sistema nagrađivanja koji balansira igračevu dosadu, frustraciju i uzbuđenje. Nadalje, igranje s nepoznatim osobama te igranje videoigara za više igrača također su identificirani kao čimbenici rizika za razvoj poremećaja igranja igara.
Psihopatološki simptomi
Ovisnost o igranju kontinuirano pokazuje povezanost s višom razinom depresivnosti i anksioznosti te prisustvom simptoma poremećaja pažnje i hiperaktivnosti, iako je još uvijek nejasno predstavljaju li oni rizične čimbenike ili posljedice.
Neki autori objašnjavaju kako pojedinci koji sudjeluju u problematičnom igranju imaju određene sklonosti u procesiranju informacija, pažnji i donošenju odluka, na način da donose lošije odluke u rizičnim situacijama, ne uzimaju u obzir objektivne vjerojatnosti i imaju smanjenu sposobnost odgoditi zadovoljstvo za veću nagradu. Te sklonosti proizlaze iz ranjivih neurobioloških predispozicija, a jačaju se kontinuiranim ponavljanjem aktivnosti.
Samopoštovanje i motivacija
Nisko samopoštovanje i samoučinkovitost također predstavljaju važne rizične čimbenike za pojavu problematičnog igranja. Pojedinci u igranju mogu pronaći emocionalnu utjehu i sigurnije avenije za socijalni kontakt te način za dokazivanjem vlastite učinkovitosti, vještina i uspjeha, što može pojačati adiktivni potencijal igranja.
Videoigre mogu biti zabavan bijeg u virtualne svjetove, ali za neke osobe, taj bijeg postane glavna motivacija. Ovo bježanje od stvarnosti vodi do ignoriranja stvarnih životnih problema i obaveza. Problem se dodatno pogoršava kod osoba s nejasnom slikom sebe koje u igrama stvaraju avatare kao idealizirane verzije sebe, čime se još više udaljavaju od svog stvarnog života. Ova kombinacija eskapizma i nesigurnog osjećaja vlastitog identiteta može biti glavni faktor rizika za razvoj problematičnih navika igranja videoigara.
Na što se trebamo usredotočiti?
Što se tiče tretmana ovog poremećaja, najčešće se preporučuju intervencije temeljene na kognitivno-bihevioralnoj terapiji (KBT). Nalazi istraživanja su dosljedni i upućuju na njihovu visoku uspješnost. Roditelji djece koja su prošla kroz KBT sesije opisali su poboljšanje općih psihopatoloških simptoma, simptoma depresije, poboljšanje socijalne anksioznosti i uspjeha u školi nakon 12 mjeseci.
Preventivni programi na ovom području trebali bi se usredotočiti na pojedine rizične čimbenike ovisnosti o igranju, osobito one koji se tiču samopoštovanja i motivacije. To može uključivati preventivne programe usmjerene na učenje konstruktivnih strategija suočavanja sa stresom i rješavanja problema, rad na samopoštovanju i osobnom identitetu mladih, osnaživanje socijalnih vještina igrača i njihov prijenos u stvarni život, kao i informiranje o negativnim posljedicama i rizicima problematičnog igranja.
Imate dodatnih pitanja o ovoj temi? Stručnjaci Centra za sigurniji Internet vam stoje na raspolaganju za sva pitanja i nedoumice na besplatnoj i anonimnoj liniji Centra dostupnoj na broju 0800 606 606, svaki radni dan od 08:00 do 16:00 sati.
Powered by A1 Hrvatska.