Odgovornost u nasilju

batina

Kao što smo mogli vidjeti u zadnjem primjeru vršnjačkog nasilja koje se dogodilo na školskom igralištu medulinske osnovne škole o kojem se intenzivno pisalo na svim portalima, ovo je tema kojoj se posvećuje pažnja uglavnom kada se dogodi ovakva situacija u kojoj se netko od djece nađe u ulozi žrtve, a netko u ulozi zlostavljača. Sudionici kruga nasilja su žrtve, kao ugrožena skupina, zatim napadači kao inicijatori nasilja i agresivnosti te djeca promatrači. Promatrači su treća skupina vršnjaka koji indirektno i svojevoljno sudjeluju u činu zlostavljanja. Mogu pomagati i ohrabrivati osobu koja inicira zlostavljanje, te se čak mogu i pridružiti nasilnicima u samom procesu zlostavljanja kako bi sebe zaštitili.

Ono što je u zadnje vrijeme posebno alarmantno je da su djeca počela snimati događaje zlostavljanja, stavljajući tako skupljanje likeova, shareova i sličnog ispred same sigurnosti zlostavljanog djeteta. U ne tako davno vrijeme, kada bi se dvoje djece potuklo, onda bi ih okupljena djeca pokušala razdvojiti ili u najmanju ruku bi vikala na počinitelja da ostavi drugo dijete na miru. Danas je situacija paradoksalna utoliko što druga djeca navijaju ili čak sugeriraju što zlostavljač treba napraviti drugom djetetu. Fokus same djece se promijenio iz pomaganja onome tko je u potrebi, do snimanja i napredovanja u društvenom statusu na račun patnje drugog djeteta. Kako je moguće da je u samo nekoliko godina „profiterstvo“ zamijenilo altruizam? Da danas imamo djecu koja su spremnija snimati neku situaciju umjesto da se osobno angažiraju, bez obzira govorili mi o nasilju među djecom, o tome da netko u javnom prijevozu pada u nesvijest ili nešto treće. Kao da samo snimanje nije dovoljno, danas je zahvaljujući društvenim mrežama u samo nekoliko sekundi snimljeni materijal dostupan svima. Svima koji žele gledati takav sadržaj. Gotovo uvijek žrtva nasilja, prije same eskalacije nasilja, trpi neki drugi vid zlostavljanja na koje okolina nije dobro odreagirala, ako je uopće i reagirala. Samo nereagiranje na neke početne znakove bilo koje vrste zlostavljanja ohrabruje zlostavljača da nastavi s onim što radi i da doda još koji element zlostavljanja, odnosno većina zlostavljača, kako vrijeme prolazi, pomiče granice dozvoljenog. Mogu li zlostavljači prestati biti zlostavljači ako svi okrećemo pogled u drugu stranu? Tko će ih upozoriti da ono što rade nije dobro, kako za žrtvu tako ni za njih same? Pogotovo ako objavljujući video uratke samog zlostavljanja skupljaju više lajkova od dislajkova? Nasilje je začarani krug koji netko vlastitom odlukom mora prekinuti. Odlaskom nasilnika iz vrtića on prestaje biti vrtićki problem. Odlaskom nasilnika iz škole on prestaje biti školski problem. No, on je cijelo vrijeme društveni problem, bez obzira na instituciju u kojoj se nalazi. Danas sutra će se ta osoba zaposliti, ući u vezu, imati vlastitu djecu. Hoćemo li tada na problem gledati kao na širu sliku, kao problem cijele zajednice ili ćemo ga i dalje smatrati isključivo obiteljskim problemom koji svaka obitelj treba sama rješavati? Vrijeme je da prihvatimo činjenicu da i žrtva i zlostavljač trebaju stručnu pomoć na kojoj treba ustrajati. Za žrtvu da prebrodi teško razdoblje iza sebe, a za zlostavljača kao jedan vid rehabilitacije i ponovne integracije u društvo.

Istraživanje provedeno na nacionalno reprezentativnom uzorku (Sušac, Ajduković i Rimac, 2016), pokazalo je da su djevojčice češće žrtve i počinitelji žrtve te su one sklonije relacijskom nasilju koje podrazumijeva ignoriranje, izoliranje, isključivanje i izbjegavanje, dok su dječaci češće uključeni u fizičko i verbalno nasilje. Pokazalo se također da su djeca koja u većoj mjeri doživljavaju nasilje iz obitelji ispodprosječnog materijalnog statusa, dok su počinitelji češće djeca iz obitelji iznadprosječnog materijalnog statusa. Istraživanje je također pokazalo da:

  • 64,1% djece nije uključeno u vršnjačko nasilje,
  • 14,8% djece su žrtve vršnjačkog nasilja,
  • 6,3% djece su počinitelji, a
  • 14,8% djece su ujedno i počinitelji i žrtve.

Morosini Turčinović (2022) u svom radu govori da 60% djece koja su u sedmom razredu identificirana kao zlostavljači, u dobi od 24 godine imaju najmanje jednu osudu za kriminalno djelo. Djeca zlostavljači identificirani u dobi od osam godina, imaju šest puta veću vjerojatnost da budu osuđeni do 24. godine i pet puta veću vjerojatnost da imaju ozbiljni kriminalni dosje s 30 godina. Zlostavljanje među djecom mogući je pokazatelj budućeg zlostavljanja na svim društveno aktivnim razinama, od spolnog uznemiravanja drugih osoba, zlostavljanja u partnerskom odnosu, zlostavljanja na radnom mjestu, bračne agresije, zlostavljanja potomaka kao i zlostavljanja starijih. Programi prevencije postoje, provode se u vrtićima i školama, Vlada Republike Hrvatske usvojila je 2004. godine Protokol o postupanju u slučajevima nasilja među djecom i mladima koji bi trebao biti polazna točka u sprječavanju ovakve vrste nasilja. Odgovornost dijele svi sudionici odgojno – obrazovnog procesa, kako učitelji, profesori, stručni suradnici, tako i djeca i njihovi roditelja. Prešućivanje nasilja je odobravanje nasilja. Samo zato što u ovom trenutku mi sami nismo žrtva, ne znači da ne znamo prokazati školskog nasilnika, osobu koja svaki dan nekome zagorčava život.

               Problem vršnjačkog zlostavljanja je toliko sveprisutan, da je Hrvatski sabor 2017. godine proglasio zadnju srijedu u veljači Nacionalnim danom borbe protiv vršnjačkog nasilja. Ono što svi mi kao roditelji možemo poduzeti je razgovarati s djecom otvoreno o tom problemu, ohrabriti ih da istupe kada nešto primijete, da nam daju kakav mig, natuknicu, poruku barem ako nam to nisu u stanju reći. Ako vidite pad u ocjenama, pad u raspoloženju, ako djeca postanu mrzovoljna bez razloga, razdražljiva ili pretjerano senzibilna – sve su to znakovi da nešto nije u redu, bez obzira što će nam djeca na prvu reći da je sve ok. Vjerujte svom roditeljskom instinktu, svojoj intuiciji. Imajte na dnevnoj razini vrijeme za kvalitetnu komunikaciju, pa makar za vrijeme zajedničkog ručka/večere, naravno bez mobitela. Napravite od toga pravilo, da se za vrijeme zajedničkog objeda ne koristi tehnologija, već se usmjerite na odnos s djecom. Moguće je da vam oni i šalju neke signale kojih mi nismo svjesni.

Istina, hrabrost i odlučnost naše su oružje. Naša borba mora i dalje biti nenasilna i bez mržnje .“                                                                                                      

            Dalai Lama

Matej Čuljak, psiholog i psihoterapeut