Početak razvitka masovnih medija i nije toliko novijeg datuma. Radio kao prvo sredstvo masovne komunikacije je već proslavio sto godina od početka prvog emitiranja, dok televizija uskoro slavi 100 godina postojanja. Škot John Logie Baird je 25. listopada 1925. prenio prvu televizijsku sliku na udaljenost od nekoliko metara. Načelo je postavljeno, trebalo ga je samo nastaviti dalje usavršavati. Brzi razvoj i ulazak u dom svakog suvemenog čovjeka dao je televiziji kao mediju nevjerojatnu moć. Dok su prijašnje generacije, rođene prije pojave interneta, još i mogle biti zaštićene od razno raznih neprimjerenih sadržaja, jer ih u to vrijeme jednostavno nije bilo i broj programa ste mogli nabrojati na prste jedne ruke, današnja situacija u mnogočemu nadilazi prosječnog roditelja.
Tu dolazimo do jedne točke koja označava prekretnicu – koliko god bilo važno da mladi naraštaji upoznaju tehnološku i praktičnu stranu novih medija, jednako je važno da oni shvate općeljudske i društvene posljedice „internet revolucije“, kako pozitivne, tako i negativne. Zašto? Zato što svaki razvitak ne mora uvijek i bezrezervno značiti boljitak. U gore spomenutom primjeru povećanje broja televizijskih kanala ne znači nužno i poboljšanje kvalitete života. Dva puta više ne znači uvijek i dva puta bolje. Mužić (1997.) se prije 25 godina pitao hoće li ubrzani razvoj medija u konačnici dovesti do toga da nam djeca, uslijed svih sloboda koje će im mediji ponuditi, završe u „medijskom zatvoru“? Kao što danas možemo vidjeti on nije bio daleko od istine.
U istraživanju iz studenog 2021. godine pod nazivom „Medijske navike djece i stavovi roditelja“ ispitivala se izloženost djece televizijskom oglašavanju. Istraživanje je provedeno za Agenciju za elektroničke medije, koja je neovisno regulatorno tijelo koje promiče javni interes i potiče medijsku pismenost, te kao takva utječe na ono što je primjereno, odnosno neprimjereno kada je medijsko oglašavanje u pitanju. Mi ćemo se tim istraživanjem poslužiti u svrhu osvještavanja, jer neki podaci dobiveni ovim istraživanjem sugeriraju da se izloženost djece medijskim sadržajima (koincidencija s korona krizom) povećala, odnosno da su djeca u prosjeku više izložena ekranima nego prije. Primjerice, istraživanje navodi da 15% djece u dobi od 4-8 godina gleda televiziju svaki dan više od 2 sata. Ista skupina djece, njih 30% gledaju televiziju i u večernjim satima, mada je preporuka stručnjaka da se izbjegava gledanje medijskih sadržaja najmanje 2 sata prije spavanja jer gledanje bilo koje vrste ekrana negativno utječe na kvalitetu sna. Najgori mogući način uspavljivanja djeteta je gledanjem crtića. Plavi spektar svjetla iz ekrana sprječava proizvodnju hormona spavanja – melatonina, što dugoročno utječe na kvalitetu samog sna i osjećaj odmornosti.
Podatak koji nas donekle ohrabruje je da 74% posto djece nema TV prijamnik u svojim sobama, što može biti i „lažno pozitivna“ činjenica, budući da danas djeca čim krenu u osnovnu školu dobiju mobitel i koriste ga neograničeno u svojoj sobi tako da im televizor zapravo niti ne treba. Tome u prilog ide i podatak da djeca najčešće pristupaju internetu putem svojih pametnih telefona, te je upitno koliko često roditelji uopće prate i paze na sadržaj koji djeca pregledavaju na internetu.
Ono što zabrinjava je podatak da se više od 40% roditelja ne informira unaprijed o sadržajima koje dijete gleda na televizoru, već reagira tek ako vidi da je sadržaj neprimjeren dječjoj dobi, dok 49% roditelja nema postavljen PIN na neprimjerenim TV programima. U istraživanju je nešto manje od 10% roditelja izjavilo da ne zna koliko vremena im djeca provode online, što je donekle skroman rezultat, ako uzmemo u obzir da su školarci često na nastavi online, dok su roditelji na poslu ili rade na svojim računalima od kuće te nemaju djecu pod nadzorom. To je problem otkad televizor nije više jedini medijski uređaj, jer prije su roditelji samim prolaskom kroz dnevnu sobu mogli vidjeti što djeca gledaju i koliko dugo gledaju. Danas uz mobitele, laptope i tablete djeca imaju „stvar“ pod kontrolom, samo je pitanje koliko djeca mogu sama sebe regulirati u tom pogledu. Dok su prije roditelji kao sredstvo kazne slali djecu u njihovu sobu, danas se djeca sama zatvaraju u svoje sobe. Kazna im je kada moraju biti u dnevnoj sobi s roditeljima.
Vatra i voda – dobri su sluge, a loši gospodari. Krajnje je vrijeme da roditelji i svi ostali sudionici odgojno-obrazovnog procesa shvate da u ovu skupinu dobrih sluga, a loših gospodara „aktivno“ pripadaju i masovni mediji. Suvremeni čovjek obasut je informacijama sa svih strana. On živi u potpunom medijskom okruženju, što može biti izrazito loše ako pojedinac postane ovisan o medijima. No, s druge strane, je li ovisnik svjestan da je ovisnik? Zato je golema odgovornost svakog pojedinca uključenog u odgojno-obrazovni proces, jer sam proces mora biti organiziran i strukturiran na način da pripremi djecu na život s medijima. Nikako ne protiv njih ili bez njih.
Odakle početi s promjenom?
Krenite s usađivanjem kritičkog mišljenja kod djece. Djecu se može poticati na kritičko razmišljanje na način da gledajući neki sadržaj ili čitajući neku priču postavljate djeci pitanja koja ih tjeraju na promišljanje. Zahtjevajte od njih da vam kažu koja je poanta odgledanog crtića ili pročitane priče. Mi odrasli to vidimo na jedan način, djeca na drugi. Debatirajte s njima o tome, ne u cilju pobjede, već u cilju razmjene mišljenja i uvažavanja tuđih argumenata. Prije mi nije bilo jasno zašto djeca žele često slušati jednu te istu priču. Danas znam da je to zbog toga jer se svakim čitanjem uživljaju u neki drugi lik. Potaknite ih da mijenjaju kraj ili početak priče, mada su djeca tome nesklona. Npr. pitajte ih što je mogao vuk u crvenkapici napraviti da bude pozitivac? Ili može li Petar Pan zauvijek ostati dječak koji ne želi odrasti? Kod starije djece, koja su aktivna na društvenim mrežama, vidite koliko oni vjeruju onome što se objavljuje. Misle li da tih nekoliko minuta koliko taje story ili reel odražavaju pravo stanje stvari? Poanta je da ih naučite sagledavati širu sliku. Sliku iza ove koja je na ekranu.
Digitalno igralište je realnost današnjeg vremena i protiv njega se ne možemo boriti, ali ga trebamo prilagoditi potrebama svoje djece. Roditelji imaju prvenstveno odgojnu ulogu i činjenica da smo svi u gužvi i stresu ne opravdava gubitak zanimanja za vlastito dijete i načina kako provodi vrijeme. Jako je bitno da roditelji provode kvalitetno vrijeme sa svojom djecom, npr. igrajući društvene igre u kući i provodeći vrijeme u prirodi. Ponudite djeci neku alternativu ekranu. Zajedničko provođenje vremena gradi odnos. Bitno je uvidjeti da djeca često čine ono što vide kod drugih, jer djeca najbolje uče po modelu, gledajući druge. Zato je bitno ponašati se onako kako to zahtjevamo od vlastite djece, jer roditelji su prva škola života.